MAKEDONIJA, OHRID – lipanj 2012.

      Nema komentara na MAKEDONIJA, OHRID – lipanj 2012.

PUTOPIS S PUTOVANJA U MAKEDONIJU

Putovanje s KUD-om Kamen je ono što posebno uveseljava nas članove te nas zbližava na svoj poseban način jer tih nekoliko dana u tuđini najčešće možemo pričati samo jedni s drugima ili, što je učestalije, sami sa sobom. Tako smanjujemo šanse da se izgubimo u prijevodu, ali i dalje postoji velika mogućnost za to, to jest vrlo velika mogućnost.

Putovanje u Makedoniju je moje najduže putovanje s KUD-om poslije Grčke, i kada se sjetim tih predivnih 20 sati koliko je trebalo našem autobusu do tamo, vrlo je lako zamisliti i osjetiti kako sam se osjećao prije kretanja… Predivno. No dobro, pokušat ću opisati taj epski put iz svoje perspektive, naravno, onako kako je to zbilja bilo!

Krenusmo iz Sirača oko 22 h nakon klasične panike prije polaska u kojoj ljudi zaboravljaju na prvi pogled skroz nebitne stvari poput tambure, nošnje i slično, ali kada se jednom napokon krenulo, ništa nije moglo zaustaviti euforiju pa smo tako sve do Srbije… Spavali… I pošto smo munjevito nakon samo 2 h prešli našu stranu granice, osjećajući duboko u sebi i svojim srcima nekakav čudan gnjev zbog tako kratkog čekanja i isto tako neodoljiv osjećaj da nas sličan prelazak čeka i s druge strane, prelazili smo na drugu stranu s tako opisivim izrazima lica da ih jednostavno ne želim opisati. No, dolaskom na drugu stranu bili smo zapanjeni djelatnicima. Naime, muška populacija bila je zapanjena djelatnicima, to jest djelatnicom. Ne želim priznati da sam bio dio te zapanjenosti, iako nisam imao snage i srca pogledati u drugu stranu onoga trena kada je ušla u autobus. No, iz onoga što sam prikupio razgovarajući s cijelom tom muškom zapanjenom populacijom sastavio sam ovaj kratak opis te fatalne žene sa srpske granice koja je došla uzeti nam putovnice: „Njen pogled ledio je krv u žilama, a ostatak nje krv je tjerao da prokuha, a onaj ostatak ostataka, to jest ona plava košulja, kapa, lisice i pištolj tjeralo je da čovjek promisli, dobro promisli, i to dva puta jer čovjek je građen od krvi i mesa i lako mu ruka poleti na nedužnu šetačicu kroz bus s gomilom putovnica u ruci i jako, jako velikim ovlastima.“ Vidno uzdrmani tim događajima nitko, opet ponavljam, nitko od muške populacije, osim ako postoji nešto u što nisam upućen, nije mogao spavati, pa se velik dio preostalog dijela puta drijemalo. Sve dok opet nismo zaspali…

U međuvremenu vani su se mijenjala stanja i to slijedom: noć, jutro, makedonska granica, podne, poslijepodne, vrlo vjerojatno i preko 40 stupnjeva i taman kada postaje prevruće, to jest taman kada shvatimo da klima ne radi kako spada i kako počinje biti svak’ za sebe, stižemo na odredište. I svi veseli i radosni shvatismo da to nije odredište te se nastavimo voziti još nekih 10-ak kilometara. Napokon smo tu u malenom hotelu u koji veselo kročimo gledajući kako nas puževi prestižu zbog našeg brzog, odmornog, nimalo iscrpljenog kretanja.

makedonija1

Svi izlazimo poluskuhani, a neki otprije već dobro ispečeni, na primjer osoba kodnog imena Brane, smještamo se u prostrane sobe u koje ne može ući više od 4 osobe, odnosno može, ali se onda ne da otvoriti ormar. Slušamo, gledamo i ne vjerujemo u činjenice da do grada ili jezera moramo taksijem i zamišljamo samo kako da se izvalimo u bazen koji zajedno s hotelom čini doista prekrasan kompleks. U tome hotelu bilo je zamijećeno je izuzetno ljubazno osoblje kao i ostatak ohridskog stanovništva. Sve su to ljudi čija ljubaznost nema granica, naravno, samo ako ste za tu ljubaznost voljni platiti i razumnu cijenu. Bilo kako bilo, nakon dugoga puta valjalo je malo i odmoriti, pa večerati, pa odmoriti, pa pošto od tog silnog odmaranja i onako ne bismo mogli spavati, odlučili smo otići do grada po nekakav sok… U gradu smo zahvaljujući „brzim“ intervencijama makedonskih taksista bili već za oko sat vremena, kad se kazaljka na satu približavala broju 22 i nas 4 viteza praznih ruksaka odlučili smo napuniti svoje zalihe sokom. makedonija4Možete si zamisliti izraz lica kada su nam rekli da se sok kodnog imena pivo u Ohridu ne prodaje poslije 21 h (kao i ostali preparati kodnog imena alkohol). I tako smo tu noć mi, maloljetni delikventi, proveli bez napitka. Dan dva otpočinje jutrom kao i ostali naši dani. Čekala nas je duža vožnja brodom po prekrasnom jezeru Ohrid.

makedonija2makedonija3

Vozili smo se do mjesta na plaži gdje se nalazi jedan pravoslavni samostan u kojem je sveti Naum zakopan, ali srce mu još uvijek kuca u sanduku.

makedonija5 makedonija6

Sama građevina nas je fascinirala budući da je vrlo stara i izgrađena od skupog drvnog materijala i oslikana predivnim freskama.

makedonija7

Valjalo bi još spomenuti paunove, te prekrasne ptice koje se šepure na zelenim površinama ispred i u okolici samostana te lete na krovove i još lastavice, odnosno šišmiše prema zaključku osobe kodnog imena Rujo.

Ostatak tog izleta posvetili smo brčkanju u Ohridskom jezeru i plivanju preko rijeke koja čudesno protječe kroz Ohridsko jezero (ima svoje korito kroz jezero). Do hotela opet smo morali prvo brodicom na kojoj su osobe kodnog imena Hrvojka i Lidija probale mastiku, staro tradicionalno makedonsko piće.

makedonija8

Večer je u okončana kratkim nastupom u obližnjem mjestu. A onda, zabava u hotelu, stariji u blizini bazena razvlače prekrasne note, potaknuti napitcima kodnog imena „pelin“, nekima poznatiji pod imenom „Peljo“ i coca-colom. U isto vrijeme maloljetni delikventi se nalaze po sobama pričajući. Da, samo pričajući. Opet… Ali bilo je i zanimljivih trenutaka, naravno! Recimo, postoji video uradak u kojem osoba kodnog imena Alen pojede do tada živog skakavca (nije za one slabijeg želudca).

Sljedeći dan smo proveli u samome gradu Ohridu, istraživali smo njegove znamenitosti i starine. Većina nas je sjedila u kafiću ili išla po trgovinama. Ali bili smo spremni za navečer. Tu večer prvo smo imali nastup u Ohridu, pa poslije zabavu u hotelu. Opet naravno ekipica na bazenu (oni stariji) i ekipica po sobama (maloljetni delikventi). Tu večer sam i ja probao tradicionalno makedonsko piće mastiku, pa se baš i ne sjećam dalje… Crnilo… Zadnji dan, odlazak prvo do naselja Vevčani gdje smo posjetili znamenite Vevčanske izvore.

Poslije nastupa opet druženje u kojem je zabilježena velika tuga zbog nestanka napitka pelje i velika hrabrost osobe kodnog imena Rafo koji je u te kasne sate uletio u sobu svojih roditelja s jednom rukom preko očiju i izvukao iz njihove torbe drugog pelju kojeg oni htjedoše ponijeti kući. Večer je završena u točno… Zapravo, nije završena, bili su tamo do jutra… Put kući. Opraštanje s radnicima hotela. Plaču oni, plačemo mi, vozači plaču, ptice, skakavci, pa čak je i gazda hotela pustio suzu. Krenuli smo na put k našoj zemljici Hrvatskoj! Od važnijih stvari u autobusu bilo je klađenje u smislu tko će prvi povratiti ono što je popio i pojeo jučer. Pobjednika držimo u tajnosti, kao i onoga koji je prvi povratio jer velika je lova u igri, ali i cijela stvar je još pod istragom zbog mogućih malverzacija. To bi otprilike bio nekakav moj skraćeni doživljaj, pričao bih vam ja što je dalje bilo u autobusu, jer bilo je zbilja zanimljivih stvari, ali sve sam propustio kartajući belu ili… spavajući…

Putopisac i stihoklepac: Mato Munić

…još nekoliko fotografija

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *